Pjesma Sv. Jozipa
Za vrijeme župnikovanja Fra Andrije Matutinovića (1893. – 1894.) nabavljen je kip. Sv. Josipa i tom prilikom je župnik napisao pjesmu:
PISMA SVETOG JOZIPA
Jutros rano prije zore bile,
U Igranu puške zagrmile,
Aviz daju na selo Igrane,
Muške, ženske neka se ustane.
Nek svak vrvi gradu Makarskomu,
U odjelu najsvečanijemu,
Po svoga sveca velikoga,
Kog uzeše zaštitnika svoga.
Istom žarko ogranilo sunce,
Biokova lomnog na vrhunce.
Puk otpada od sela Igrana
K’ manastiru slavni frančeskana.
Pak u crkvu smirno ulazili,
Na srid crkve čudo opazili,
Svetog Jozu Božjeg ugodnika,
A našeg slavnog zaštitnika.
Divna kipa sve mu je pristalo,
Na ruci mu Isus dite malo,
Pa se svecu oko vrata vije,
Milo dite te se na njeg smije.
——————– su lica,
Od radosti obori suzica,
Pridanj kleče i od srca kliče:
Da si zdravo Gospin zaručniče.
Zatim mignu župnik fra Andrija,
Na šesnajest druga od Igrana,
Sa trobojnom vrpcom na orsima,
Neka nose sveca na rukama.
Preko grada kad se uputiše,
U dva reda te se postaviše,
Da su mi se prigodile vile
Bi se one mlade začudile.
Prolaziše pokraj spomenika,
Fra Andrije Kačića pisnika,
Navrvilo mnoštvo Makarana.
Da gledaju čudo od Igrana.
Naj prva je s grbon trobojnica,
Sa nadpisom: „Živi trojednica!“
Nju čuvaju junački pucari,
Baš mladići od Hrvaske stari.
Sječajući na vrimena davna,
Kad Hrvatska bila nam je slavna.
Kad je sloga bratska carevala,
Kad je ljubav u srcu nam cvala.
Zatim nose sveca izminice,
Zanjim kropču naše krasotice,
Tiho kropču i gledaju nice,
I mole se svecu u krunice.
Blago selu i u selu puku,
Kom će svetac ublažiti muku.
Kad Tučepim selu dohrlimo,
Tučepljane s’ pastirom sritosmo.
I oni se k’nami pridružiše,
Da je slava scecu i još više,
I Podgora što je živo bilo,
Na mejašu sve je izlazilo.
Sa pastirom te nas sprovodilo,
Do klokuna radosno i milo.
Tu nas čeka mnoštvo Drašničana,
Muška ženska ko cviča ubrana.
Od talec se skupa podigosmo,
Dok na pogled Igrana stigosmo.
Mili Bože čuda nenadana,
Kad stigosmo na pogled Igrana.
Tu je milje, tu su slavoluci,
Tu barjaci kano i oblaci.
Tu je puka ko na gori lišća,
Od Sućurja i od Živogošća.
Zaostroga i od Drvenika,
Da je bilo pogledati dika.
Od kad ovdje žarko sunce grije,
Takvog slavlja još vidilo nije.
I od kad su na planinam vile,
I od mora do Srpskijeh gora!
Nakon četri laka sata hoda,
Mnoštvo stiže sa veseljem doma.
I stignuvši u selo Igrane,
Kako suza u hram Božji pane.
Misu štije župnik od Drašnica,
A služe ga braća mu dvojica.
Odpivaju Igarski pivači,
A prate ih Makarski glazbači.
Po Vandjelju svatko nim je stao,
U Donela svak pogled uprao.
Da ga sluša kako sveca slavi,
I govori o svetoj ljubavi,
S kojom Isus sveca je ljubio,
Dokle snjime na svitu je bio.
Pa kako mu je Jozip odvračao,
Da najveći svetac je postao.
Divan govor svakog je zanio
I s Nebeskom slašću napunio.
Slava tebi Božji ugodniče!
Slava! Slava! Vas ti narod kliče.
Poslije mise još se puk molio,
I ovako svecu govorio:
Smiluj nam se o Jozipe dragi,
Svrni na nas svoj pogled priblagi,
Usliši nas u našim molbama
I pomozi u svim potribama.
Da nam Isus sve grije oprosti,
I umremo u Božjoj milosti.
Kad je narod dušu pokripio,
Na zelenu rudinu je sio.
Te je svoje naranio tilo,
Da uz dušu ni njem nije krivo.
A Franjevci i glazbari naši,
Te gospoda i svi velikaši.
Medju njima Franičević Ivo,
Hrvatske nam majke čedo živo,
Načelniće o Sućurja grada,
A do njega gospodja mu mlada.
I njegova ubava dičica,
I ostala plemenita lica,
Kod župnika na gozbu su pala,
Komu nek je od sveg srca hvala.
Do pet sti gozba je trajala,
A gozbu je glazba začinjala,
Zvečale su čaše i čašice,
Orile se pisme i zdravice.
A veselje kad se završilo,
Cilo mnoštvo veselo i milo.
S radošću se zaputilo kući,
Sveti zavit u srcu noseći.
Svedj štovati Gospin Zaručnika,
A Hrvatsku nam ljubiti do vika,
Da Hrvati u srcim se slože,
A Ti dobri daj pomozi Bože.
O Igrane moj cvatuči vinče,
I u svemu primorju prvinče,
Lipoli si al još lipši ti si,
Kada sveca tako proslavi si.
Sad poslušaj moj zaltni prstene,
Vruču želju duše zanešene,
Kad si jurve misa zamislio,
Da bi svecu zavit postavio.
Svakog lita nediljice prve,
Po svetome Anti od Padove,
Da iz žepa vadiš milodara,
Što će biti svecu za oltara.
Kad navrvi oda svuda svita,
Da što želi od Jozipa pita,
Nek ga nadje tu u hramu Tvome,
Na oltaru veličanstvenome.
A vi momci i djevojke mlade,
Krasno cviče Hrvatske nam nade,
Slušaj cviče od sela Igrana,
Lipu pismu starca Milovana.
Da ispunim želju srca svoga,
I do cilja doprem žudjenoga,
Daruj i ti svoga milodara,
Što će biti svecu za oltara.
A sad braćo i družino draga,
Ako Vam je moja pisma draga,
Pružite mi jednu čašu vina,
A uz čašu dva zlatna cekina.